Usporedbe mirovinskih sustava u Europi sve su češće, a razlike među državama postaju sve izraženije. Dok pojedine zemlje osiguravaju visoke prihode u starosti, druge se suočavaju s izazovima održivosti i niskih isplata, što otvara pitanje budućnosti mirovina u Europi 2026. godine.
U Njemačka se trenutačno vodi rasprava o reformi sustava. Nakon izjava kancelara Friedrich Merz da je zakonska mirovina tek osnovna sigurnost, ministrica socijalne skrbi Bärbel Bas poručila je da novi model mora omogućiti dostojan život. Prosječna mirovina iznosi oko 1.400 eura za muškarce i 940 eura za žene, što Njemačku svrstava ispod europskog prosjeka.
Za razliku od toga, Austrija se često navodi kao primjer stabilnog sustava. Prosječne mirovine iznose oko 2.400 eura za muškarce i 1.700 eura za žene, a isplaćuju se 14 puta godišnje. Ključna razlika je jedinstveni sustav u koji uplaćuju svi – uključujući državne službenike i samozaposlene – uz veće doprinose i značajnu podršku države.
Modeli koji se posebno ističu dolaze iz Nizozemska i Švicarska, gdje funkcionira sustav s tri stupa. U Nizozemskoj svi građani imaju pravo na osnovnu državnu mirovinu, uz obvezne strukovne fondove koje većim dijelom financiraju poslodavci. U Švicarskoj kombinacija državne, profesionalne i privatne štednje omogućuje mirovine koje mogu doseći i 4.800 eura mjesečno, iako visoki troškovi života znatno smanjuju realnu kupovnu moć.
Švedska nudi fleksibilniji pristup, gdje građani sami biraju kada će u mirovinu, a dio doprinosa ulaže se u fondove, što potencijalno povećava prinose. S druge strane, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo suočavaju se s pritiskom reformi. Francuska je pokušala povećati dobnu granicu za odlazak u mirovinu, dok je Velika Britanija već podigla granicu na 68 godina za mlađe generacije.
U Velikoj Britaniji državna mirovina od oko 1.108 eura mjesečno nije dovoljna za pokrivanje osnovnih troškova života, zbog čega je uvedena obveza dodatne štednje kroz privatne mirovinske fondove.
Sve ove razlike pokazuju da budućnost mirovinskih sustava u Europi ovisi o kombinaciji državne politike, demografskih trendova i individualne štednje, dok se jaz između pojedinih zemalja sve više produbljuje.