Supružnici žive u različitim državama: Koji sud je nadležan za razvod braka?

Sve je više brakova u kojima supružnici nakon nekoliko godina zajedničkog života završe u različitim državama. Jedan supružnik, primjerice, ostane u Bosni i Hercegovini, dok drugi živi i radi u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji ili Hrvatskoj. Kada dođe do razvoda, jedno od prvih pitanja glasi: gdje se postupak uopće mora voditi?

Odgovor nije uvijek država u kojoj je brak sklopljen. Mjesto vjenčanja često uopće nije glavni kriterij za određivanje suda koji može razvesti brak.

Kod međunarodnih razvoda gledaju se prije svega prebivalište odnosno uobičajeno boravište supružnika, njihovo državljanstvo, posljednje zajedničko mjesto života, koliko dugo osoba živi u određenoj državi, a u nekim slučajevima i gdje živi drugi supružnik.

Brak sklopljen u BiH ne mora se razvoditi u BiH

Jedna od najčešćih zabluda jeste da se brak mora razvesti u državi ili gradu u kojem je sklopljen.

Primjerice, par se može vjenčati u Bihaću, nakon toga deset godina živjeti u Austriji, a potom jedan supružnik preseliti u Njemačku. Sama činjenica da je brak zaključen u Bihaću ne znači da razvod mora voditi sud u Bihaću.

Ako postoji međunarodni element, prvo se utvrđuje koja država ima međunarodnu nadležnost, a tek nakon toga koji je konkretni sud unutar te države nadležan.

U državama članicama Europske unije, osim Danske, od 1. augusta 2022. za ovo područje primjenjuje se Uredba EU 2019/1111, poznata kao Bruxelles IIb. Ona uređuje nadležnost, priznavanje i izvršenje odluka u bračnim stvarima i pitanjima roditeljske odgovornosti.

Ako supružnici žive u dvije različite države EU

Kod razvoda koji je povezan s dvije ili više država članica EU ne postoji samo jedno pravilo prema kojem se automatski bira država.

Bruxelles IIb predviđa više ravnopravnih osnova za nadležnost. Sudovi određene države članice mogu, među ostalim, biti nadležni ako supružnici u toj državi imaju uobičajeno boravište, ako su tamo posljednji put zajedno uobičajeno boravili i jedan od njih još tamo živi ili ako tuženi supružnik tamo ima uobičajeno boravište.

Kod zajedničkog zahtjeva za razvod dovoljno može biti i da jedan supružnik ima uobičajeno boravište u toj državi.

Postoji i mogućnost da nadležnost nastane prema boravištu osobe koja podnosi zahtjev. U pravilu je potrebno da je tamo živjela najmanje godinu dana neposredno prije podnošenja zahtjeva. Rok može biti šest mjeseci ako je podnositelj zahtjeva ujedno državljanin te države.

Nadležnost može postojati i u državi čije državljanstvo imaju oba supružnika. Ti kriteriji su alternativni i među njima nema opće hijerarhije.

To znači da u pojedinom slučaju više od jedne države može imati pravnu osnovu za vođenje razvoda.

Primjer: supruga u Austriji, suprug u Njemačkoj

Pretpostavimo da su supružnici godinama zajedno živjeli u Austriji. Nakon prekida zajednice suprug se preseli u Njemačku, dok supruga ostane u Austriji.

Austrijski sud može imati nadležnost zato što je Austrija bila njihovo posljednje zajedničko uobičajeno boravište i jedan supružnik tamo još živi.

Njemački sud također može postati nadležan pod određenim uvjetima, primjerice na osnovu uobičajenog boravišta tuženog ili nakon što podnositelj zahtjeva ispuni propisani period boravka.

Zbog toga kod međunarodnih razvoda vrijeme podnošenja zahtjeva može biti vrlo važno.

Ako se postupci o razvodu između istih stranaka pokrenu pred sudovima dvije države članice EU, Bruxelles IIb sadrži pravila koja sprečavaju paralelno vođenje dva postupka. Sud koji je drugi zaprimio predmet u pravilu mora zastati dok se ne utvrdi nadležnost prvog suda.

A šta kada je jedan supružnik u BiH, a drugi u Njemačkoj ili Austriji?

Ovo je posebno česta situacija među građanima BiH koji žive u dijaspori.

Činjenica da jedan supružnik živi u Bosni i Hercegovini ne znači da se razvod automatski mora provesti u BiH. Sud neke države EU također može imati nadležnost ako su ispunjeni kriteriji iz europskih pravila.

S druge strane, u određenim situacijama nadležnost može postojati i pred sudovima Bosne i Hercegovine.

Prema pravilima koja se u BiH primjenjuju na međunarodne bračne sporove, sudska praksa navodi da nadležnost suda BiH postoji i kada tuženi nema prebivalište u BiH ako su, među ostalim, oba supružnika državljani Bosne i Hercegovine bez obzira gdje žive. Nadležnost postoji i kada je tužilac državljanin BiH i ima prebivalište u BiH te u određenim slučajevima kada su supružnici posljednje zajedničko prebivalište imali u BiH, a tužilac i dalje ima prebivalište ili boravište u BiH.

To je vrlo važna informacija za dijasporu: dvoje državljana Bosne i Hercegovine koji žive u inozemstvu ne moraju automatski biti isključeni iz mogućnosti vođenja postupka pred sudom u BiH.

Koji će konkretni sud biti mjesno nadležan zavisi od okolnosti i dijela BiH u kojem se postupak pokreće. U Federaciji BiH, primjerice, propisi kao jednu od osnova navode sud opće mjesne nadležnosti za tuženog, ali i sud na čijem području su bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište.

Može li se jednostavno izabrati država u kojoj je razvod lakši?

Ne potpuno.

Supružnik ne može proizvoljno odlučiti: „Razvest ću se u Njemačkoj jer mi više odgovara“, ako njemački sud prema pravilima međunarodne nadležnosti nema pravnu vezu s predmetom.

Mora postojati odgovarajuća osnova nadležnosti.

Ali ako prema propisima dvije države zaista mogu biti nadležne, izbor mjesta pokretanja postupka može imati značajne praktične posljedice. Troškovi, trajanje postupka, potreba dolaska na ročišta, način uređivanja pojedinih pitanja te pravo koje se primjenjuje mogu se razlikovati.

Važno je i razlikovati pitanje „koji sud je nadležan“ od pitanja „koje pravo taj sud primjenjuje“. To nisu uvijek ista stvar. U dijelu država EU pravila o pravu koje se primjenjuje na razvod uređuje i Uredba Rim III, dok druge države primjenjuju vlastita pravila međunarodnog privatnog prava.

Djeca mogu potpuno promijeniti situaciju

Ako supružnici imaju djecu, činjenica da je određeni sud nadležan za razvod ne znači automatski da će isti sud moći odlučiti o svim pitanjima koja se odnose na dijete.

Bruxelles IIb kod roditeljske odgovornosti kao osnovno pravilo polazi od uobičajenog boravišta djeteta. Dakle, vrlo je važno gdje dijete stvarno živi i gdje se nalazi središte njegovog života u trenutku pokretanja postupka.

Zamislimo da majka i dijete već duže vrijeme žive u Austriji, dok otac živi u BiH. Čak i kada bi razvod pod određenim uvjetima mogao biti vođen u BiH, pitanje roditeljske odgovornosti nad djetetom može otvoriti potpuno zasebno pitanje međunarodne nadležnosti.

Isto vrijedi za alimentaciju. Na području EU obaveze uzdržavanja uređene su posebnim europskim pravilima, uključujući Uredbu 4/2009.

Zbog toga izraz „vodimo razvod u toj državi“ ne mora značiti da će tamo biti riješeno baš svako pitanje između bivših supružnika.

Ni bračna imovina nije automatski dio istog postupka

Još jedna česta zabluda jeste da sud koji razvede brak automatski mora podijeliti sve nekretnine, ušteđevinu i drugu bračnu imovinu.

Kod međunarodnih brakova pitanje bračne imovine može podlijegati zasebnim pravilima međunarodne nadležnosti i mjerodavnog prava. U dijelu država EU primjenjuje se Uredba 2016/1103 o bračnoimovinskim režimima.

Posebno je važno gdje se nalazi nekretnina. Stan u Njemačkoj, kuća u BiH i postupak razvoda u Austriji mogu otvoriti nekoliko različitih pravnih pitanja koja se ne rješavaju nužno jednom presudom.

Razveli ste se u Njemačkoj – jeste li automatski razvedeni i u BiH?

Ovo je jedno od najvažnijih pitanja za državljane BiH.

Ako se osoba razvede pred njemačkim, austrijskim, slovenskim ili drugim stranim sudom, strana presuda ne proizvodi automatski potpuno pravno dejstvo u Bosni i Hercegovini samo zato što je postala pravomoćna u državi u kojoj je donesena.

Sudovi u BiH navode da se strana sudska odluka izjednačava s domaćom odlukom i proizvodi pravno dejstvo u BiH nakon što je prizna nadležni sud u Bosni i Hercegovini.

Kod zahtjeva za priznanje presude o razvodu u pravilu se traži strana sudska odluka, dokaz odnosno klauzula da je pravomoćna, a ako nije na jednom od službenih jezika BiH i prijevod ovlaštenog sudskog tumača. Za odluke o razvodu traži se i odgovarajući izvod iz matične knjige u BiH, uz sudsku pristojbu. Konkretna dokumentacija i nadležni sud zavise od mjesta i pravnog područja u BiH.

Tek nakon priznanja strane odluke mogu se provesti potrebni upisi u domaće evidencije.

Unutar EU postupak priznanja je znatno jednostavniji

Ako je razvod donesen u jednoj državi članici EU i treba biti priznat u drugoj državi članici na koju se primjenjuje Bruxelles IIb, pravilo je znatno jednostavnije.

Odluka donesena u jednoj državi članici priznaje se u drugoj bez posebnog postupka za priznanje, uz mogućnost odbijanja priznanja u zakonom predviđenim iznimnim slučajevima. Uredba se primjenjuje između država članica EU osim Danske.

Tako, primjerice, razvod donesen u Austriji u pravilu nema isti problem priznavanja u Njemačkoj kao što ga može imati kada presudu treba pravno evidentirati u Bosni i Hercegovini.

Zbog toga kod supružnika koji imaju državljanstvo BiH, prebivališta u različitim državama, maloljetnu djecu ili nekretnine u više država prije podnošenja zahtjeva nije dovoljno provjeriti samo „gdje se mogu razvesti“. Potrebno je utvrditi i gdje će presuda poslije morati biti priznata, koji sud može odlučivati o djeci, gdje će se rješavati izdržavanje te postoji li zaseban postupak za imovinu.