Mnogi podstanari u Njemačkoj godinama plaćaju “sitne popravke” iako po zakonu nisu obavezni. Posebno su sporne klauzule u ugovorima koje stanodavci često pogrešno tumače ili primjenjuju mimo pravila njemačkog građanskog prava.
Kvar na roletni, slavini ili prekidaču u stanu često završi tako što račun za majstora dobije stanar. U praksi se mnogi ne usude osporiti trošak jer vjeruju da je riječ o standardnoj obavezi podstanara u Njemačkoj. Međutim, njemački Građanski zakonik jasno propisuje da održavanje stana u ispravnom stanju prvenstveno spada u odgovornost stanodavca.
Prema odredbi § 535 njemačkog BGB-a, vlasnik nekretnine mora osigurati da stan ostane pogodan za korištenje tokom trajanja zakupa. Upravo zbog toga takozvana “Kleinreparaturklausel”, odnosno klauzula o sitnim popravkama, vrijedi samo pod strogo definisanim uslovima i ne može se primjenjivati proizvoljno.
Kada stanar zaista mora platiti
Da bi trošak sitne popravke bio prebačen na stanara, takva klauzula mora biti jasno navedena u ugovoru o zakupu. Osim toga, ugovor mora sadržavati precizno definisane finansijske limite po jednoj popravci, kao i maksimalni godišnji iznos.
U njemačkoj sudskoj praksi najčešće se kao prihvatljiv limit po pojedinačnoj popravci pojavljuje iznos između 75 i 100 eura, dok godišnji maksimum uglavnom ne smije prelaziti oko 6 do 8 posto godišnje neto hladne kirije. Ako tih ograničenja nema u ugovoru, klauzula vrlo često nije pravno održiva.
Važno je i šta se smatra “sitnom popravkom”. Tu uglavnom spadaju dijelovi koje stanar svakodnevno koristi poput utičnica, prekidača, vodokotlića, kvaka, slavina ili mehanizma roletni. S druge strane, problemi sa cijevima u zidu, instalacijama grijanja, kompletnim prozorima ili većim tehničkim kvarovima uglavnom ostaju obaveza stanodavca.
Račun iznad limita mijenja sve
Jedna od najčešćih zabluda među podstanarima jeste uvjerenje da moraju platiti dio računa ako popravka premaši ugovoreni limit. Međutim, ako ugovor predviđa maksimalno 100 eura, a račun iznosi 160 ili 180 eura, trošak u pravilu pada na stanodavca u cijelosti.
Njemački zakon kroz § 538 BGB dodatno štiti stanare kada je riječ o normalnom trošenju stana. To znači da kvar nastao redovnim korištenjem nije isto što i šteta koju je stanar lično izazvao.
Ipak, podstanari imaju obavezu da kvar prijave odmah i pismeno, što propisuje § 536c BGB. Ignorisanje problema može dovesti do dodatnih troškova i odgovornosti ako se šteta kasnije poveća.
Zbog toga stručnjaci savjetuju da prije plaćanja bilo kakvog računa stanari detaljno provjere ugovor, limite i vrstu kvara. Ozbiljan ton u dopisu ili računu ne znači automatski da je zahtjev zakonit.
Da li ste i vi nekada dobili račun za “sitnu popravku” u Njemačkoj koji vam je djelovao sumnjivo? Podijelite iskustvo u komentarima i proslijedite članak nekome kome bi mogao pomoći.