Svakog proljeća, dok se temperature penju, bh. gradovi postaju tiši jer se hiljade radnika priprema za odlazak na hrvatsko primorje. Ovaj migracijski val nije novost, ali poprima razmjere koji ozbiljno zabrinjavaju lokalne poslodavce u Bosni i Hercegovini.
Razlog je jednostavan – blizina granice, zajednički jezik i drastično veća primanja u sektoru ugostiteljstva i turizma čine Jadran najpoželjnijom destinacijom za brzom zaradom. Za mnoge konobare, kuhare, sobarice i građevinske radnike, sezona na hrvatskoj obali postala je ključni dio godišnjeg budžeta, često vrijedan više nego šest mjeseci rada u domaćim firmama.
Ova masovna pojava otvara bolno pitanje o budućnosti tržišta rada u Bosni i Hercegovini. Dok pojedinci vide priliku za boljim životom, domaća privreda suočava se s hroničnim nedostatkom kvalifikovanog kadra. Ugostitelji u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru nerijetko su prisiljeni zatvarati objekte ili smanjivati kapacitete jer jednostavno nemaju koga zaposliti.
Postavlja se pitanje da li blizina Evropske unije, kroz olakšane procedure rada u Hrvatskoj, zapravo nepovratno isisava radnu snagu iz Bosne i Hercegovine. Neki ekonomisti upozoravaju da ova situacija vodi ka strukturnom kolapsu određenih uslužnih djelatnosti, jer domaće tržište nije u stanju pratiti platežne standarde koje nudi Hrvatska.
Iskustva onih koji se vraćaju sa sezone često su pomiješana, ali prevladava finansijski motiv. Mladić iz Tuzle koji već tri godine radi kao šanker u Makarskoj navodi da je za četiri mjeseca zaradio više nego što bi za cijelu godinu u rodnom gradu, uz napomenu da su radni dani dugi i iscrpljujući, a smještaj često skroman i dijeljen s mnogo ljudi. S druge strane, jedna gospođa iz okoline Bihaća koja radi kao spremačica u hotelima blizu Zadra ističe da joj je blizina granice presudna jer može lako posjetiti porodicu tokom rijetkih slobodnih dana. Za nju je to jedini način da osigura školovanje za djecu, uprkos fizičkom naporu koji nosi rad u hotelijerstvu.
S druge strane, poslodavci u BiH postaju sve nervozniji zbog činjenice da Hrvatska nije više samo destinacija za sezonski rad, već i prva stanica za trajnu emigraciju.
Mnogi radnici nakon sezone odluče ostati u Hrvatskoj ili koriste stečeno iskustvo da potraže posao u drugim zemljama EU. Time Bosna i Hercegovina gubi ne samo radnu snagu, već i investiciju u obuku tih kadrova.
Ovaj trend stvara začarani krug u kojem niske plate tjeraju radnike, a nedostatak radnika sprečava rast domaćih preduzeća, koja bi mogla ponuditi bolje uslove tek kada bi se tržište stabilizovalo, što je trenutno gotovo nemoguće ostvariti bez sistemskih intervenc
ija.