Odlazak u Njemačku za mnoge ljude iz Bosne i Hercegovine još uvijek predstavlja simbol boljeg života, veće plate i finansijske sigurnosti. Međutim, iza fotografija novih automobila, godišnjih odmora i punih gepeka prilikom dolaska kući često se krije potpuno drugačija svakodnevica.

Jedno od iskustava koje je posljednjih mjeseci privuklo pažnju na društvenim mrežama objavio je radnik s Balkana koji živi i radi u Njemačkoj. Naveo je da tokom sedmice radi redovan posao u firmi, dok vikendom dodatno radi isti ili sličan fizički posao kako bi povećao mjesečna primanja.

Njegov identitet i firma u kojoj radi nisu javno navedeni, ali njegovo iskustvo nije usamljeno. U raspravama naših ljudi u Njemačkoj sve češće se mogu pročitati slične priče – jedna plata pokrije osnovni život, a dodatni posao omogućava nešto uštedjeti, pomoći porodici ili platiti troškove koji se iz Bosne često ne vide.

Od ponedjeljka do petka firma, vikendom ponovo na posao

Radnik koji je opisao svoju svakodnevicu kaže da je zaposlen u Njemačkoj, ali da dodatno radi i vikendom. Ranije je, kako navodi, radio i takozvani Minijob, dok je kasnije prešao na fizički zahtjevniji dodatni posao.

Takav tempo znači da sedmica za mnoge ne završava u petak popodne. Subota, a nerijetko i nedjelja, postaju novi radni dani.

Upravo tu nastaje velika razlika između slike života u Njemačkoj koju vide ljudi kod kuće i stvarnosti koju žive oni koji su otišli.

Kada neko iz dijaspore dođe u Bosnu s boljim automobilom, izvede porodicu na ručak, plati nekoliko računa ili ostavi roditeljima nekoliko stotina eura, lako se stvara dojam da novca ima napretek.

Ne vidi se alarm koji zvoni rano ujutro, smjena od osam ili više sati, putovanje do posla, dodatni vikend-rad, stanarina, osiguranja, režije, gorivo, hrana i ostali troškovi života.

Jedna Balkanka koja godinama živi u Njemačkoj nedavno je javno opisala kako ona i suprug, uprkos tome što oboje rade i imaju redovna primanja, na kraju mjeseca praktično ostanu bez novca. Njena poruka pokrenula je veliku raspravu upravo zato što se suprotstavila uvjerenju da svako ko radi u Njemačkoj automatski može mnogo uštedjeti.

„Kad dođem u Bosnu, svi gledaju šta vozim, niko ne pita koliko radim“

To je vjerovatno jedna od najvećih razlika između dijaspore i ljudi koji život u inostranstvu posmatraju izvana.

Automobil se vidi. Telefon se vidi. Odmor se vidi. Novac potrošen tokom dvije ili tri sedmice u Bosni također se vidi.

Ostalih jedanaest mjeseci uglavnom niko ne vidi.

U javnim raspravama među ljudima iz BiH često se upravo zbog toga pojavljuje stereotip da dijaspora nekoliko sedmica godišnje „živi kao gazda“, iako tokom ostatka godine radi, štedi i pažljivo raspoređuje novac. Takve rasprave posebno su intenzivne tokom ljetnih mjeseci kada veliki broj ljudi iz dijaspore dolazi u BiH.

Dodatni pritisak predstavlja i očekivanje porodice.

Ako neko radi u Njemačkoj, često se podrazumijeva da može pomoći roditeljima, rodbini, platiti neki veći trošak ili poslati novac kada zatreba.

Nedavno je veliku raspravu izazvalo i iskustvo Bosanca koji već 15 godina živi u Njemačkoj i koji je naveo da roditeljima u Bosni svakog mjeseca šalje između 300 i 500 eura. Za njega je to pomoć roditeljima, ali istovremeno i izdatak koji se mora uklopiti u vlastiti porodični budžet.

Veća plata ne znači automatski i lagodan život

Njemačka za veliki broj radnika iz BiH i dalje pruža priliku da zarade više nego što bi mogli na istim ili sličnim poslovima kod kuće. Ali veća primanja dolaze zajedno s mnogo većim životnim troškovima.

Posebno je teško ljudima koji tek dolaze. Potrebno je pronaći stan, platiti depozit, opremiti domaćinstvo, riješiti dokumente i istovremeno izdržati period dok se finansijska situacija ne stabilizira.

Zbog toga neki prihvataju dodatni posao, rade vikendom ili koriste Minijob kako bi na kraju mjeseca ostalo više novca.

Za nekoga u Bosni nekoliko hiljada eura mjesečnih primanja može izgledati kao veliko bogatstvo. Međutim, osoba koja tu platu prima u Njemačkoj iz nje plaća njemačku stanarinu, njemačke cijene usluga, prijevoz, osiguranja i svakodnevni život.

Tek ono što ostane nakon svih tih troškova može se štedjeti ili slati kući.

Zato se iza rečenice „radi u Njemačkoj, njemu je lako“ ponekad nalazi čovjek koji je od ponedjeljka do petka na jednom poslu, a u subotu ponovo oblači radnu odjeću i odlazi zaraditi još nešto.

A kada nakon nekoliko mjeseci takvog života dođe u Bosnu, sjedne s porodicom i plati račun za cijeli stol, malo ko pita koliko je subota morao provesti na poslu da bi taj novac zaradio.