Švicarska se za mnoge radnike s Balkana i drugih dijelova Europe i dalje smatra jednom od najpoželjnijih zemalja za rad zbog visokih plaća i uređenog tržišta rada. Međutim, iza visokog životnog standarda postoje i slučajevi u kojima strani radnici rade daleko više nego što piše u ugovorima, ostaju bez plaćenih prekovremenih sati ili pristaju na teške uvjete zbog straha da će izgubiti posao.
Švicarski mediji godinama izvještavaju o takvim primjerima, posebno u građevinarstvu, ugostiteljstvu, kućnoj njezi i poslovima koje u velikom broju obavljaju radnici koji su u Švicarsku došli iz drugih država.
Jedan od najdrastičnijih dokumentiranih primjera zabilježen je tokom kontrola rada na crno. U jednoj trgovini upravitelj je radio sedam dana sedmično, po deset sati dnevno, odnosno oko 70 sati sedmično, dok mu je osnovna mjesečna plaća iznosila samo 550 švicarskih franaka. U drugom slučaju njegovateljica u privatnom domaćinstvu praktično je bila dostupna 24 sata dnevno i sedam dana sedmično, iako je ugovorom bilo predviđeno samo šest i po sati rada dnevno.
Radnice dostupne i do 18 sati dnevno
Posebno je osjetljivo pitanje takozvanih „live-in“ njegovateljica, žena koje žive u domu osobe o kojoj brinu. Veliki broj njih dolazi iz istočne i jugoistočne Europe.
Švicarski javni servis SRF početkom 2026. objavio je slučaj žene iz Južne Amerike koja je preko agencije stigla u Švicarsku kako bi brinula o osobi s demencijom. Živjela je u istom domaćinstvu i praktično stalno bila na raspolaganju. Prema navodima nadležnog službenika, radila je između 16 i 18 sati dnevno.
Problem je što se na osobe koje su direktno zaposlene u privatnim domaćinstvima ne primjenjuju sve odredbe švicarskog Zakona o radu na isti način kao kod klasičnog zaposlenja. Upravo zbog toga radno vrijeme i periodi odmora mogu biti znatno slabije zaštićeni.
O teškim uvjetima ranije su govorile i njegovateljice iz Poljske, Slovenije i drugih država. Neke su opisivale situacije u kojima sedmicama praktično nisu mogle napustiti kuću duže od sat vremena, jer je porodica očekivala da stalno budu dostupne starijoj osobi.
Prekovremeni sati mogu vrijediti desetine hiljada franaka
Koliko neplaćeni prekovremeni rad može biti ozbiljan problem pokazuje i slučaj pomoćnog radnika u jednom kebab-restoranu u kantonu Vaud.
Prema njegovom ugovoru trebao je raditi 20 sati sedmično za mjesečnu plaću od 1.800 franaka. U stvarnosti je radio znatno više, često nije imao slobodnu nedjelju, a tokom više od četiri godine iskoristio je svega nekoliko sedmica godišnjeg odmora.
Nakon prestanka radnog odnosa zatražio je isplatu onoga što mu je pripadalo. Sud mu je na kraju dosudio čak 125.000 švicarskih franaka naknade za neplaćeni rad i uskraćena prava. Odluka je potvrđena i pred Saveznim sudom.
Slični slučajevi zabilježeni su i u građevinarstvu. Radnici iz Italije i Rumunije koji su bili angažirani na gradilištu kod aerodroma u Ženevi radili su, prema objavljenim podacima, sedam dana sedmično i do 12 sati dnevno, dok su pojedini primali svega devet franaka po satu. Nakon intervencije sindikata utvrđene su ozbiljne nepravilnosti u vezi s radnim vremenom i propisanim plaćama.
Švicarski zakon ipak jasno štiti većinu zaposlenih
Za većinu zaposlenih u Švicarskoj zakonska maksimalna sedmična radna obaveza iznosi 45 ili 50 sati, zavisno od zanimanja i djelatnosti. Sve iznad ugovorene satnice smatra se prekovremenim radom, dok se rad iznad zakonskog maksimuma tretira kao dodatni prekovremeni rad pod strožijim uvjetima.
U pravilu, prekovremeni sati moraju biti nadoknađeni slobodnim vremenom ili plaćeni. U određenim slučajevima na njih ide i dodatak od 25 posto, iako način obračuna zavisi i od ugovora o radu, kolektivnog ugovora i vrste zaposlenja.
Problem nastaje kada radnik nema urednu evidenciju radnog vremena ili kada mjesecima pristaje na praksu prema kojoj se na platnoj listi prikazuje manje sati nego što ih je stvarno proveo na poslu.
Zbog toga sindikati savjetuju zaposlenima da sami vode evidenciju početka i završetka smjene, čuvaju rasporede rada, poruke poslodavca, platne liste i druge dokumente iz kojih se može utvrditi stvarno radno vrijeme.
Da zloupotrebe nisu samo pojedinačni incidenti pokazuju i najnovije kontrole. U kantonu Zürich tokom kontrola za 2025. godinu kod 396 poslodavaca pronađene su nepravilnosti povezane s visinom plaća. U više od dvije stotine postupaka poslodavci su naknadno morali povećati plaće, isplatiti razliku ili izmijeniti ugovore o radu.
Visoka švicarska plaća zbog toga sama po sebi ne znači mnogo ako zaposlenik svakog mjeseca odradi desetine sati koje niko ne evidentira niti plati. Upravo strani radnici, koji često slabije poznaju jezik, propise i svoja prava, mogu se naći u najtežoj poziciji kada poslodavac procijeni da se zbog straha od gubitka posla neće usuditi reagirati.