Kad je te jeseni napuštao Mostar, Amir je vjerovao da ide putem kojim su prošli mnogi prije njega, putem nade, rada i boljeg života. Imao je 29 godina, završenu srednju školu, nekoliko sezonskih poslova iza sebe i osjećaj da u svom gradu više nema gdje naprijed.
Austrija je tada zvučala kao obećanje, kao karta za novi početak i prilika da jednog dana pomogne i sebi i porodici koju je ostavio iza sebe.
Prvih nekoliko dana u Beču činilo se da je donio pravu odluku. Grad je bio uredan, sve je funkcionisalo, ljudi su žurili, ali znali su gdje idu. Amir nije znao. Spavao je kod poznanika na kauču, uvjeren da je to samo privremeno. Govorio je sebi da će naći posao brzo, da će sve doći na svoje mjesto.
Sedmice su prolazile, a poslovi koje je nalazio bili su kratki, teški i slabo plaćeni. Radio je na građevini bez prijave, čistio skladišta noću, nosio kutije po hladnim halama. Nije birao, jer nije imao luksuz da bira. Njemački jezik mu je bio prepreka koju nije mogao preskočiti, a bez njega su vrata stalno ostajala zatvorena.
Kako su dani prolazili, poznanik kod kojeg je boravio počeo je sve češće spominjati troškove, račune, prostor. Amir je osjetio da više nije dobrodošao. Ubrzo je morao otići. Našao je sobu u podrumu koju je dijelio s još dvojicom radnika. Vlažni zidovi, jedan mali prozor i tišina koja je najviše boljela navečer.
Telefon mu je postao najteži predmet koji nosi. Svaki poziv iz Mostara bio je podsjetnik na ono što je ostavio. Majka bi ga pitala kako je, a on bi odgovarao da je dobro, da radi, da će uskoro sve biti bolje. Nije imao snage da kaže istinu. Nije želio da zna koliko se zapravo izgubio.
Vrijeme je donosilo umor, ali ne i napredak. Dugovi su rasli, poslovi su postajali sve rjeđi, a ljudi oko njega sve hladniji. U velikom gradu, među hiljadama, Amir je postao nevidljiv. Počeo je izbjegavati sunarodnjake jer se stidio, jer nije bio priča o uspjehu kakvu su svi očekivali.
Jedne zime, dok je snijeg prekrivao ulice Beča, Amir je shvatio da više nema plan. Nije znao kako dalje, niti gdje da se vrati. Mostar mu je bio daleko, ne samo kilometrima nego i osjećajem da se nema čemu vratiti. Austrija mu nikada nije postala dom.
Posljednji put kad je nazvao majku, dugo je šutio prije nego što je progovorio. Glas mu je bio tih, slomljen. Prvi put je priznao da nije dobro. S druge strane je zavladala tišina, a onda suze koje nije mogao vidjeti, ali ih je mogao osjetiti.
Amir je otišao iz Mostara tražeći bolji život. Na kraju je pronašao samo samoću, težinu tuđine i tišinu u kojoj čovjek polako zaboravi ko je bio.