Kada je prije šest godina spakovala nekoliko komada odjeće u mali kofer i sjela u autobus za Njemačku, Amira je vjerovala da iza sebe ostavlja najteži dio života. U Bosni i Hercegovini ostavila je dvoje male djece kod svoje majke, nekoliko neplaćenih računa i kuću čiji je krov prokišnjavao svaki put kada bi pala jača kiša.

Imala je 34 godine, nije govorila njemački i nikada prije nije bila dalje od Zagreba. U džepu je imala 180 eura koje joj je posudila sestra i broj telefona žene koju nikada ranije nije upoznala, a koja joj je obećala posao čišćenja u jednom manjem gradu u Bavarskoj.

Prvih mjeseci spavala je u sobi koju je dijelila s još dvije žene. Ustajala je prije pet sati, čistila kancelarije, nakon toga odlazila u hotel, a vikendom je pomagala jednoj starijoj ženi u kući. Svaki euro koji bi ostao nakon stanarine i hrane slala je djeci.

„Nisam ja otišla da sebi kupujem. Otišla sam da oni imaju“, govorila je ljudima koji su je pitali zašto radi gotovo svaki dan.

Djeca su rasla bez nje

Najviše su je boljeli nedjeljni videopozivi.

Sin bi joj pokazivao ocjene iz škole, a kćerka novu haljinu koju joj je baka kupila novcem koji je Amira poslala iz Njemačke. Pokušavala je pred njima biti nasmijana. Tek kada bi se razgovor završio, znala bi sjediti na krevetu i plakati.

Prvi put se vratila kući nakon jedanaest mjeseci.

Kćerka je potrčala prema njoj, dok je sin nekoliko trenutaka samo stajao ispred kuće. Bio je dovoljno velik da shvati da je to njegova majka, ali dovoljno dugo je nije vidio da mu je trebalo vremena da joj priđe.

Taj trenutak, pričala je kasnije, boljelo ju je više od svih godina teškog rada.

Ipak, nije odustajala.

Nakon tri godine uspjela je pronaći bolji posao. Naučila je njemački dovoljno da se sama snalazi kod doktora, u banci i u općini. Preselila se u mali stan i počela štedjeti kako bi djecu dovela kod sebe.

Prvi put nakon dugo vremena vjerovala je da se život počeo slagati.

Poziv iz Bosne promijenio je sve

Jednog novembarskog jutra telefon joj je zazvonio nešto poslije šest sati. Na ekranu je bilo ime komšinice iz njenog rodnog mjesta.

Amira se tog razgovora danas sjeća samo u dijelovima. Komšinica je govorila brzo. Spominjala je hitnu pomoć, bolnicu i njenu majku.

Žena koja je šest godina brinula o njenoj djeci prethodne večeri iznenada je završila u bolnici.

Amira je istog dana krenula prema Bosni.

Kada je stigla, majka više nije mogla razgovarati. Nekoliko dana kasnije je preminula.

U svega nekoliko dana Amira je izgubila osobu koja joj je bila najveća podrška i ženu kojoj je praktično povjerila vlastitu djecu.

Ali nije imala vremena ni tugovati.

Djeca su sada ostala sama.

Morala je odlučiti hoće li ostati u Bosni i izgubiti posao u Njemačkoj ili će se vratiti, pokušati sačuvati zaposlenje i što prije pronaći način da djecu dovede sebi.

Vratila se u Njemačku.

„Ljudi su govorili da sam hladna jer sam otišla nekoliko dana nakon sahrane. Niko nije znao da sam cijelim putem u autobusu razmišljala hoću li imati od čega hraniti djecu ako izgubim posao“, ispričala je kasnije poznanici.

Kada je pomislila da je najgore prošlo, stigla je nova tragedija

Sljedećih mjeseci gotovo da nije spavala.

Radila je, skupljala dokumente i pokušavala riješiti sve što je bilo potrebno kako bi djeca došla kod nje.

A onda je jedne večeri, nakon povratka s posla, zatekla vatrogasce ispred zgrade u kojoj je živjela.

Požar koji je izbio u stanu nekoliko spratova niže zahvatio je dio objekta. Vatra nije uništila cijeli njen stan, ali su dim i voda napravili ogromnu štetu.

Odjeća, namještaj, dokumenti koje nije nosila sa sobom, fotografije djece i kutija u kojoj je čuvala posljednje stvari svoje majke bili su uništeni.

Te noći nije imala gdje spavati.

Stajala je na ulici u radnoj uniformi, s telefonom u ruci i malom torbom koju je tog jutra ponijela na posao.

Sve što je šest godina stvarala nalazilo se iza vatrogasne trake.

Najviše ju je pogodila jedna fotografija.

Bila je to stara porodična fotografija na kojoj su njena majka, djeca i ona zajedno sjedili ispred kuće u Bosni. Fotografija je nastala posljednjeg ljeta prije nego što je otišla u Njemačku.

Nikada nije pronađena.

Ponovo je počela od nule

Prvih nekoliko sedmica nakon požara boravila je kod prijateljice. Na posao je odlazila u posuđenoj odjeći, a navečer je pokušavala telefonom smirivati djecu koja su već izgubila baku i sada strahovala da će izgubiti i majku.

Kada joj je sin jednom rekao da se želi vratiti vrijeme kada su svi zajedno živjeli u staroj kući, bez obzira što nisu imali novca, Amira nije znala šta da mu odgovori.

Jer je isto željela i ona.

Nekoliko mjeseci kasnije pronašla je novi stan. Bio je mali, na periferiji grada, ali je imao dvije sobe.

Jednu je gotovo potpuno ostavila praznu.

U njoj su bila samo dva kreveta.

Čekala je djecu.

Kada su konačno stigli u Njemačku, Amira ih je dočekala na autobuskoj stanici. Sin je tada već bio gotovo njene visine, a djevojčica koju je prije šest godina ostavila u naručju svoje majke sada je bila tinejdžerka.

Niko od njih troje nije mnogo govorio.

Samo su dugo stajali zagrljeni.

U stanu nije bilo skupog namještaja. Na podu su još bile kutije, kuhinjski stol dobila je od kolegice, a kauč kupila polovan.

Ali prvi put nakon šest godina zaspala je znajući da su joj djeca u susjednoj sobi.

Na njenom noćnom ormariću danas stoji samo jedna fotografija majke.

Jedina koja je preživjela požar jer ju je tog dana slučajno nosila u novčaniku.