Avionska karta u jednom pravcu i kofer prepun tegli domaćeg pekmeza od šljiva koje je majka spakovala sa strahom u očima i suzom u oku predstavljali su cijelu imovinu sa kojom je dvadesetpetogodišnji mladić iz hercegovačkog krša zakoračio na čikaški aerodrom O'Hare.

Novembar je u Ilinoisu dočekao novog imigranta sa ledenim vjetrom koji je šibao direktno sa jezera Mičigen i rezao lice kao žilet. U džepu je imao tačno stotinu i pedeset dolara posuđenih od rođaka iz Stuttgarta, diplomu politologije koja u novom svijetu nije vrijedila više od papira na kojem je odštampana i engleski jezik koji je u teoriji zvučao savršeno, ali se u praksi svodio na nespretno mucanje i pokazivanje rukama.

Mali i zagušljiv stan

Prva adresa bio je zagušljiv stan u sjevernom dijelu grada, čiji su zidovi mirisali na staru prženu kafu i vlagu, a u kojem su ga već čekala trojica starijih gastarbajtera iz Bosne i Hercegovine. Spavao je na rasklimanom kauču u dnevnom boravku koji je dijelio sa prolaznim skretničarima sudbine, dok su kroz tanke prozore cijele noći dopirali zvuci policijskih sirena i tutnjava podzemne željeznice. Narednog jutra, prije nego što je sunce uopšte pomolilo svoje lice iznad silueta nebodera, alarm na jeftinom kineskom satu zazvonio je u četiri sata. Obukao je tri sloja radne odjeće, navukao teške čizme sa čeličnim kapicama i sačekao ispred zgrade čovjeka sa starim Fordovim kombijem koji je kupio grupu novih radnika za noćnu smjenu u velikom distributivnom centru na periferiji grada.

Surova realnost skladišta i borba za opstanak

Posao u skladištu bio je nemilosrdan test ljudske izdržljivosti i psihičke stabilnosti. Cementni podovi bez trunke amortizacije nemilosrdno su lomili koljena, dok su trake sa hiljadama artikala prolazile brzinom koja nije dozvoljavala ni sekund predaha. Njegov zadatak sastojao se od istovara i paletiranja teških kutija sa auto-dijelovima, pri čemu je svaka tura težila preko dvadeset kilograma. Prve dvije sedmice ruke su mu bile jedna velika otvorena rana, a mišići su boljeli čak i dok je spavao ona tri sata pred novi polazak.

Jezik kojim su govorili nadzornici iz Meksika i Poljske miješao se u haotičnu buku mašina, a jedina svijetla tačka u toj betonskoj klaustrofobiji bila je pauza od pola sata u dva ujutro. Tada bi sjeo na prevrnutu plastičnu gajbu, izvadio sendvič sa suhim mesom i komadom sira koji mu je ostao od kuće i zurio u prazan prostor, pitajući se da li je odluka da napusti sigurnost rodnog kraja bila najveća greška njegovog života.

Kolege u smjeni uglavnom su bile priče za sebe; bivši fudbaleri bez dinara u džepu, propali studenti iz istočne Evrope i ljudi koji su pobjegli od ratnih trauma ili porodičnih slomova. Niko nije previše pitao odakle si i šta si nekada bio, jer je ovdje vrijedila samo jedna jedina valuta – koliko robe možeš da prebaciš sa jednog mjesta na drugo prije nego što se oglasi sirena za kraj smjene. Ipak, uz sav teret fizičkog bola, u tim hladnim noćima počela se rađati ona specifična vrsta otpornosti koja se ne može naučiti ni na jednom fakultetu.

Neočekivani preokret i povratak sopstvenom identitetu

Preokret se desio sasvim slučajno, onog trenutka kada je pomislio da je dotakao dno. Tokom kraće pauze, primijetio je starijeg čovjeka sa sjedom kosom i umornim očima kako na starom laptopu bezuspješno pokušava da formatira neki zvanični dopis za lokalnu zajednicu naših ljudi. Prišao mu je, uzeo tastaturu iz njegovih drhtavih ruku i za svega nekoliko minuta riješio problem koji je ovom čovjeku zadavao glavobolju satima. Taj stariji čovjek, porijeklom iz okoline Mostara, vodio je malu štampariju i redakciju lokalnog portala u Čikagu koji je okupljao naš svijet.

Već idućeg vikenda mladić više nije istovarao kutije u mračnim hodnicima skladišta. Dobio je priliku da piše tekstove o običnim ljudima, njihovim sudbinama, uspjesima i nostalgičnim pričama iz zavičaja koji su svi nosili urezane u srcima. Prvi honorar bio je skroman, tek toliki da plati kiriju i kupi poštenu jaknu za predstojeću arktičku zimu, ali osjećaj da ponovo koristi svoj mozak i svoje prste za pisanje bio je vrijedniji od bilo kog novca.

Kroz redakciju su defilovali stotine likova; pjesnici u penziji, ugostitelji koji su sanjali povratak i mlade generacije koje su jedva natucale maternji jezik, ali su s ponosom nosile dresove reprezentacije.

Shvatio je da dijaspora nije samo mjesto geografskog progonstva ili vječite tuge, već ogroman, živ organizam prepun nevjerovatnih priča o preživljavanju. Kroz svaku napisanu rečenicu, kroz svaki intervju i svaku suzu ispričanu uz tursku kafu u malom birou na Linols aveniji, polako je lijepio komadiće sopstvenog identiteta koji su se rasuli onog dana kada je sjeo u avion sa koferom punim pekmeza.