Erdin Kadunić sa suprugom i troje djece napustio je Düsseldorf i preselio se u Sarajevo. Kaže da odluka nije bila protiv Njemačke, nego izbor života kakav danas želi za svoju porodicu.
Nakon ukupno 44 godine života u Njemačkoj, novinar i sudski tumač Erdin Kadunić donio je odluku koju mnogi ljudi iz dijaspore godinama razmatraju, ali je rijetki zaista provedu u djelo. Sa suprugom i troje djece napustio je Düsseldorf i preselio se u Sarajevo.
Govoreći 8. septembra 2026. godine za N1, Kadunić je naglasio da odlazak iz Njemačke ne doživljava kao odbacivanje zemlje u kojoj je proveo najveći dio života. Presudili su osjećaj pripadnosti Bosni i Hercegovini, porodični razlozi i procjena da razlika između života u dvije zemlje više nije onakva kakvu je nekada osjećao.
Povratak koji je već jednom pokušao
Ovo mu, zapravo, nije prvi pokušaj života u Sarajevu. U glavnom gradu BiH živio je od 2004. do 2012. godine, nakon čega se vratio u Njemačku jer je bio razočaran tempom promjena u zemlji.
Danas stvari posmatra drugačije. Porodica je tokom godina redovno dolazila u BiH, a Kadunić kaže da je primjećivao poboljšanja u infrastrukturi i pojedinim institucijama, dok se istovremeno njegov doživljaj života u Njemačkoj mijenjao.
Posebno ističe ono što je teško izmjeriti platom ili statistikom. Nakon povratka primijetio je veću međuljudsku bliskost, spontanost u svakodnevnim razgovorima i, kako kaže, više empatije i brige među ljudima.
Iskustvo njihove djece dodatno je učvrstilo osjećaj da je porodica donijela dobru odluku. Najmlađe dijete krenulo je u osnovnu školu, a Kadunić kaže da su ih način na koji su ih drugi roditelji prihvatili i atmosfera koju su zatekli pozitivno iznenadili.
„Osjetim da su rasterećeniji“
Najemotivniji dio njegove priče odnosi se upravo na troje djece. Kada ih pita kako doživljavaju novi život, njihov odgovor je da osjećaju veću slobodu i opušteniju atmosferu.
„Oni nekako dišu punim plućima“, ispričao je Kadunić, dodajući da na djeci primjećuje da su rasterećenija.
Istovremeno ne idealizira život u Bosni i Hercegovini. Otvoreno kaže da ni ovdje „ne teče med i mlijeko“ i da problemi postoje, ali smatra da se prilikom poređenja dvije zemlje ne mogu gledati samo plata, infrastruktura i funkcionisanje sistema.
Njegova priča zato ne predstavlja jednostavnu poruku da je život u BiH bolji od života u Njemačkoj. Ona pokazuje koliko se nakon decenija provedenih u inostranstvu računica može promijeniti kada se u nju uključe djeca, osjećaj pripadnosti, međuljudski odnosi i pitanje gdje porodica zaista želi graditi svakodnevni život.
Da li biste nakon nekoliko decenija u uređenijem sistemu mogli donijeti istu odluku i vratiti se u BiH?