U malom selu nedaleko od granice živjela je 72-godišnja Fatima. Kuća joj je bila stara, ali uredna. Ispred ulaza nalazile su se dvije stolice. Na jednoj je sjedila ona, a druga je godinama ostajala prazna.

Ta druga stolica bila je za njenog sina Amira.

Otišao je u Njemačku još kao mladić. Govorio je majci da će raditi nekoliko godina, zaraditi dovoljno da popravi kuću i onda se vratiti.

Godine su, međutim, prolazile.

Prvo je dolazio nekoliko puta godišnje. Zatim samo ljeti. Nakon što je zasnovao porodicu, dolasci su postajali sve rjeđi.

Fatima se nikada nije ljutila.

„Ima on svoj život“, govorila bi komšinicama.

Jedan poziv bio joj je dovoljan

Amir bi je najčešće zvao nedjeljom.

Razgovori nisu dugo trajali. Pitao bi je kako je, treba li joj novca i je li platila račune.

Ona bi svaki put govorila da joj ništa ne treba.

Nije mu govorila da je nekoliko puta pala u dvorištu. Nije spominjala da joj je doktor preporučio dodatne preglede. Prešutjela je i da joj je zimi sve teže unositi drva.

Plašila se da će sina zabrinuti.

Najviše je željela samo jedno.

Da jednom dođe bez žurbe.

Da sjednu ispred kuće, popiju kafu i razgovaraju kao nekada.

Kofer je mjesecima stajao spreman

Jednog proljeća Amir joj je rekao da će je odvesti kod sebe u Njemačku.

Fatima je bila presretna.

Izvadila je mali stari kofer i u njega stavila nekoliko haljina, maramu, porodične fotografije i lijekove.

Kofer je držala pored ormara.

Ali putovanje je odgođeno.

Prvo zbog Amirovog posla. Zatim zbog školskih obaveza djece. Poslije toga zbog godišnjeg odmora koji nisu mogli uskladiti.

Fatima nikada nije prigovarala.

Samo bi povremeno obrisala prašinu s kofera.

Posljednje pitanje

Jednog augustovskog jutra komšinica je primijetila da Fatime nema ispred kuće.

Vrata su bila otključana.

Pronašli su je u sobi.

Na stolu je bio telefon, čaša vode i nekoliko tableta. Pored kreveta stajao je spreman kofer.

Amir je krenuo iz Njemačke istog dana.

Vozio je gotovo bez zaustavljanja.

Kada je stigao pred kuću, ugledao je dvije stolice ispred ulaza.

Prvi put nakon mnogo godina sjeo je na onu koja je uvijek bila namijenjena njemu.

Na stolu je pronašao malu bilježnicu u kojoj je majka zapisivala datume njegovih dolazaka.

Na posljednjoj stranici nalazila se samo jedna kratka rečenica:

„Hoće li Amir stići ovog ljeta?“