Otišao je iz Bosne i Hercegovine početkom dvijehiljaditih, uvjeren da će u inostranstvu ostati samo nekoliko godina. Plan je bio jednostavan: pronaći posao, zaraditi dovoljno novca, srediti kuću u rodnom kraju i vratiti se. Kao i mnogi ljudi iz BiH koji su krenuli putem Njemačke, Austrije, Slovenije ili Švicarske, vjerovao je da će dijaspora biti samo privremena stanica.

Danas, više od dvije decenije kasnije, ima kuću u zemlji u kojoj radi, drugu kuću u Bosni i Hercegovini, automobil, stabilan posao i finansijsku sigurnost o kojoj je nekada mogao samo sanjati. Ipak, na pitanje gdje mu je dom nema jednostavan odgovor.

„Kad sam u Njemačkoj, nedostaje mi Bosna. Kad dođem u Bosnu na duže, nakon nekoliko sedmica počne mi nedostajati život koji sam napravio tamo. Kao da više nigdje nisam potpuno svoj“, opisuje iskustvo koje je poznato hiljadama ljudi iz dijaspore.

Kuća u Bosni građena je godinama

Prve godine u dijaspori bile su, kaže, najteže. Radio je prekovremeno, prihvatao poslove koje ranije nije ni zamišljao i gotovo svaki višak novca slao u Bosnu i Hercegovinu.

Prvo je renovirao roditeljsku kuću. Kasnije je kupio zemljište i počeo graditi vlastitu.

Svaki godišnji odmor pretvarao se u obilazak majstora, kupovinu materijala, dogovaranje fasade, stolarije, grijanja i uređenja dvorišta. Dok su drugi odlazili na more, njegova porodica je veliki dio odmora provodila na gradilištu.

Kuća je na kraju završena. Velika dnevna soba, nekoliko spavaćih soba, uređeno dvorište i garaža. Sve ono o čemu je maštao kada je odlazio iz Bosne.

Problem je samo što kuća većinu godine stoji prazna.

Porodica dolazi nekoliko sedmica tokom ljeta, nekoliko dana za praznike i eventualno još jednom tokom godine. Računi, održavanje, košenje trave i popravke ostaju bez obzira na to boravi li neko u kući.

„Pravio sam je kao da ćemo se sutra vratiti. Danas shvatam da su djeca odrasla tamo i da ona Bosnu vole, ali je ne doživljavaju isto kao ja“, kaže.

Djeca su odrasla u drugoj zemlji

U međuvremenu se život u dijaspori potpuno promijenio.

Djeca su završila školu, pronašla prijatelje, počela studirati i raditi. Njihova svakodnevnica vezana je za zemlju u kojoj su rođena ili u koju su stigla kao veoma mala.

Zbog toga je prije nekoliko godina porodica odlučila kupiti i kuću u Njemačkoj.

Bila je to odluka koju je nekada smatrao gotovo nemogućom.

„Govorio sam da nikada neću kupovati kuću tamo jer se vraćamo u Bosnu. Onda shvatiš da je prošlo 15 ili 20 godina, djeca imaju svoj život, a ti još uvijek govoriš da ćeš se vratiti sljedeće godine.“

Kupovina nekretnine dodatno ih je vezala za dijasporu. Kredit, posao, osiguranje, svakodnevne obaveze i porodica postali su dio života koji se više ne može jednostavno spakovati u nekoliko kofera.

Istovremeno, kuća u Bosni ostala je simbol svega zbog čega je nekada odlazio na posao u četiri ili pet sati ujutro.

Prodati je ne želi.

„Kad bih je prodao, imao bih osjećaj da sam prodao dio sebe.“

Povratak u BiH više nije jednostavna odluka

Godinama je bio uvjeren da će se vratiti čim ode u penziju.

Sada, kako je penzija sve bliže, pojavljuju se pitanja o kojima ranije nije razmišljao.

Gdje će živjeti njegova djeca? Gdje će jednog dana biti unuci? Hoće li moći nekoliko mjeseci godišnje provoditi daleko od njih? Kako će se nakon toliko godina ponovo naviknuti na svakodnevni život u Bosni i Hercegovini?

Tokom godišnjeg odmora sve izgleda jednostavnije. Tu su porodica, prijatelji, roštilji, kafe i druženja koja često traju do kasno u noć.

Međutim, godišnji odmor nije isto što i svakodnevni život.

„Ljeti dođemo i svi su tu. Dijaspora se vrati, selo oživi, kuće su pune. U septembru se svi raziđu. Onda vidiš kako zapravo izgleda ostatak godine.“

Zbog toga sve više razmišlja o životu između dvije države.

Nekoliko mjeseci u Bosni, nekoliko mjeseci u Njemačkoj.

Takav model već koriste mnogi ljudi koji su penziju stekli u zapadnoj Evropi, posebno oni koji imaju vlastite nekretnine u obje zemlje.

Dvije kuće, a osjećaj doma podijeljen

Njegova priča pokazuje jednu od najvećih dilema bosanskohercegovačke dijaspore.

Mnogi su odlazili uvjereni da odlaze privremeno. U BiH su gradili kuće, kupovali zemljišta i ulagali praktično cijeli radni vijek, dok su istovremeno u državama u kojima rade stvarali drugi život.

Godinama kasnije granica između „tamo“ i „ovdje“ više nije tako jasna.

U Bosni su roditelji, rodbina, prijatelji iz djetinjstva i kuća koju su gradili desetljećima.

U dijaspori su djeca, posao, prijatelji, zdravstveno osiguranje, navike i svakodnevica.

Zato pitanje koje se često postavlja ljudima iz dijaspore – „Kada se vraćaš kući?“ – za mnoge više nema jednostavan odgovor.

„Nekada sam znao tačno gdje mi je kuća. Danas imam dvije kuće, ali kada me neko pita gdje mi je dom, moram malo razmisliti.“

Tokom ljeta ponovno će, kao i svake godine, automobil napuniti stvarima i krenuti prema Bosni i Hercegovini. Na nekoliko sedmica otvorit će kuću, urediti dvorište, okupiti porodicu i vidjeti prijatelje.

A kada dođe vrijeme povratka, ponovo će zaključati vrata kuće koju je godinama gradio i krenuti prema drugoj kući – onoj za koju prije dvadeset godina nije ni vjerovao da će je jednog dana nazivati svojom.