Chicago je grad u kojem čovjek istog dana može otići u hrvatski kulturni centar, kupiti bosanski burek, ručati u srpskom restoranu i završiti večer na koncertu izvođača kojeg slušaju ljudi iz svih država bivše Jugoslavije.
Hrvati, Srbi i Bošnjaci u Chicagu imaju vlastite vjerske institucije, kulturne centre i organizacije, ali se njihov svakodnevni život često prepliće. Zajedno rade u transportnim i građevinskim kompanijama, kupuju u istim trgovinama, posjećuju iste restorane i pomažu jedni drugima pri pronalasku posla ili smještaja.
Jedan od najvećih izazova svih triju zajednica jeste očuvanje jezika. Prva generacija doseljenika maternji jezik koristi svakodnevno, druga ga uglavnom razumije, ali često govori slabije, dok treća generacija ponekad zna samo osnovne riječi i porodične izraze.
Zbog toga važnu ulogu imaju vikend-škole. Djeca tokom tjedna pohađaju američke škole, a subotom ili nedjeljom uče hrvatski, srpski ili bosanski jezik, povijest, geografiju, vjeronauk i folklor.
Roditelji često smatraju da su jezik i tradicija najteži dio života u dijaspori. Djeca se svakodnevno obrazuju na engleskom jeziku, druže se s vršnjacima različitog porijekla i odrastaju u američkom društvu, dok porodice pokušavaju sačuvati vezu sa zemljom iz koje su stigli njihovi roditelji ili djedovi.
Hrvatske katoličke župe, srpske pravoslavne crkve i bošnjački džemati nisu samo mjesta vjerskih obreda. U njima se održavaju škole, humanitarne akcije, sportski turniri, kulturne večeri, koncerti, predavanja i okupljanja mladih.
Hrvatski kulturni centar Chicaga jedno je od najpoznatijih okupljališta hrvatske zajednice. U njemu djeluju folklorne i tamburaške grupe, održavaju se svadbe, koncerti, promocije knjiga i obilježavanja važnih datuma.
Srpska zajednica okuplja se oko Katedrale Svetog Vaskrsenja, manastira Nova Gračanica i drugih pravoslavnih crkava. Posebno su važna obilježavanja krsnih slava, Božića, Vaskrsa i velikih crkvenih praznika.
Bošnjačka zajednica organizira mektebsku nastavu, sate bosanskog jezika, iftare, bajramska okupljanja, omladinske programe i humanitarne akcije. Posebno mjesto zauzimaju komemoracije posvećene genocidu u Srebrenici u Bosni i Hercegovini.
Hrana je možda najsnažnija veza s domovinom. Čak i djeca koja slabo govore jezik svojih roditelja dobro poznaju obiteljske recepte, mirise i običaje.
Ćevapi, burek, pljeskavica, sarma, pečenje, baklava, pita, ajvar, kajmak, suho meso i domaći kolači dio su svakodnevnog života brojnih obitelji. Te namirnice danas se mogu kupiti u desecima balkanskih trgovina, mesnica i pekara u Chicagu i okolnim predgrađima.
Balkanski restorani više ne privlače samo goste porijeklom iz bivše Jugoslavije. Sve je više Amerikanaca koji dolaze probati burek, ćevape, pljeskavicu ili bosansku kafu.
Američki gosti često ne razlikuju strogo hrvatsku, srpsku i bosansku kuhinju. Za njih su ova jela dio šire balkanske ponude. Vlasnici i gosti s Balkana, s druge strane, dobro znaju regionalne razlike u pripremi, začinima i načinu posluživanja.
Muzika također povezuje zajednice. Koncerti izvođača iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine u Chicagu redovno okupljaju veliki broj ljudi. Na istim događajima mogu se vidjeti posjetitelji različitih nacionalnosti i generacija.
Sport ima posebno mjesto. Tokom utakmica reprezentacija restorani, klubovi i kulturni centri pune se navijačima. Hrvatski, srpski i bosanskohercegovački dresovi i zastave tada se mogu vidjeti širom grada.
Mnogi mladi koji ne govore tečno jezik svojih roditelja upravo kroz sport, muziku, folklor i hranu održavaju vezu sa svojim porijeklom.
Zanimljivo je da se zajednice u privatnom i poslovnom životu često mnogo više miješaju nego što se može zaključiti prema političkim raspravama na društvenim mrežama. U transportnim kompanijama zajedno rade Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Crnogorci, Makedonci i Albanci.
Vlasnik firme može biti porijeklom iz jedne države, dispečer iz druge, računovođa iz treće, dok vozači dolaze iz cijelog Balkana. U kancelarijama se istovremeno koriste engleski i jezici bivše Jugoslavije.
Mnogi ljudi u Chicagu jedni druge jednostavno nazivaju „našima“, posebno kada je potrebno pronaći posao, mehaničara, majstora, advokata ili liječnika koji govori isti jezik.
Povezanost se posebno vidi tokom humanitarnih akcija. Kada porodica izgubi dom, teško se razboli ili joj je potrebna finansijska pomoć, novac se često prikuplja preko restorana, crkava, džemata, kulturnih centara i društvenih mreža.
Ljudi koji su nekada sami bili izbjeglice ili doseljenici često najbolje razumiju koliko znači kada nepoznata osoba pomogne u novoj zemlji.
Iako je Chicago za većinu postao trajni dom, veze s Balkanom nisu nestale. Tokom ljeta brojne porodice putuju u Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Posjećuju rodbinu, obnavljaju kuće, kupuju nekretnine i pomažu lokalne humanitarne projekte.
Mnogi žive između dva svijeta. Profesionalni život, posao i obrazovanje izgradili su u Americi, dok osjećaj pripadnosti i dalje vezuju za gradove i sela iz kojih su potekli njihovi roditelji.
Priča o Hrvatima, Srbima i Bošnjacima u Chicagu zbog toga nije samo priča o različitim zajednicama. To je priča o generacijama koje su u Americi sačuvale svoje običaje, ali istovremeno naučile živjeti, raditi i graditi zajednički život u jednom od najvećih i najraznovrsnijih gradova svijeta.