Ispovijest jednog austrijskog prosvjetnog radnika o surovoj svakodnevici u bečkim srednjim školama podigla je ogromnu prašinu i izazvala burne reakcije javnosti, čitatelja, ali i vodećih političkih stranaka u Austriji.

Ovaj hrabri javni istup, o kojem danima bruje svi austrijski mediji, ogolio je nagomilane probleme u tamošnjem obrazovnom sustavu, potaknuvši stotine otvorenih rasprava o ponašanju učenika, utjecaju roditelja i općem stanju u učionicama.

Ono što je izazvalo posebnu pozornost i dalo dodatnu težinu cijeloj priči jeste činjenica da učitelj u svojim kritikama nije štedio apsolutno nikoga, pokazavši spremnost da bez cenzure ukaže na propuste sa svih strana.

Na njegovoj meti kritika našli su se neodgovorni kolege, popustljivi roditelji, problematika integracije migranata, ali i, kako je sam slikovito naveo, razmaženi bogati Austrijanci koji često odbijaju preuzeti odgovornost za postupke svoje djece.

Brojni čitatelji i roditelji uputili su mu javnu zahvalu jer je, bez imalo uljepšavanja stvarnosti i bez prebacivanja krivnje isključivo na jednu društvenu skupinu, javno progovorio o realnim problemima s kojima se prosvjetari svakodnevno suočavaju.

Njegova spremnost da javno progovori o tabu temama unutar školskih zidova prepoznata je kao prijeko potreban glas razuma u polariziranom društvu.

Upravo zbog tog snažnog odjeka, hrabrosti i golemog interesa koji je ova ispovijest izazvala u cijeloj zemlji, austrijski mediji su ovom učitelju simbolično dodijelili prestižni naslov Bečanin tjedna, čime je ova tema i službeno postala centralni društveni događaj u Austriji.