Odlazak u Njemačku mnogim porodicama iz Bosne i Hercegovine donio je sigurniji posao, veća primanja i mogućnost da djeci osiguraju život kakav možda nisu mogli imati kod kuće.

Ipak, život u dijaspori često donese i probleme o kojima se mnogo manje govori.

Jedan od njih je jezik.

Priča jednog oca iz Bosne i Hercegovine, koji već godinama živi s porodicom u Njemačkoj, pokazuje koliko se brzo može stvoriti jezična udaljenost između djece rođene u dijaspori i njihovih nana, djedova i ostale porodice u domovini.

„Kada sam odlazio iz Bosne, mislio sam da mi je najteže što ostavljam roditelje. Danas shvaćam da postoji nešto što me još više boli. Moja djeca govore njemački bolje nego bosanski i sve teže razgovaraju sa svojom nanom“, govori otac.

Djeca su odrasla uz njemački jezik

Njegova djeca rođena su u Njemačkoj. Njemački jezik slušaju u vrtiću, školi, na treningu, televiziji i u razgovoru s prijateljima.

Bosanski jezik uglavnom koriste kod kuće.

U početku, kaže, nije primjećivao veliki problem. Djeca su razumjela gotovo sve što im roditelji govore. Međutim, kako su odrastala, njemački je postajao njihov glavni jezik.

„Mi njima pričamo našim jezikom, ali oni međusobno gotovo uvijek pričaju njemački. Kada ih nešto pitam na bosanskom, često mi odgovore na njemačkom. Razumiju me, ali im je lakše izraziti se na jeziku koji koriste cijeli dan.“

Najviše je to primijetio tokom godišnjeg odmora u Bosni i Hercegovini.

Nana je željela razgovarati s unucima, pitati ih kako im je u školi, šta treniraju, šta vole jesti i imaju li simpatije. Djeca su razumjela jednostavna pitanja, ali su kod dužeg razgovora počinjala tražiti pomoć roditelja.

„Gledam svoju majku kako pokušava razgovarati s njima, a oni traže mene da prevedem. Ona govori bosanski, oni meni odgovaraju na njemačkom, a ja prevodim vlastitoj majci šta su joj unuci rekli. Tada vam novac i sve što ste napravili u Njemačkoj postanu manje važni.“

Nana ih razumije srcem, ali ne i uvijek riječima

Najemotivniji su, kaže, videopozivi.

Njegova majka često zove kako bi vidjela unuke. Dok su bili mali, bilo je dovoljno da ih vidi na ekranu, pošalje poljubac i pita jesu li jeli.

Kako djeca odrastaju, razgovori postaju složeniji.

„Nana ih pita kako je bilo u školi. Oni kažu ‘dobro’. Ona pita šta su radili. Onda zastanu jer ne znaju objasniti. Nakon nekoliko sekundi pogledaju mene.“

Majka, kaže, nikada ne pokazuje da joj je teško.

Samo se nasmije i nastavi razgovor.

Ipak, sin primjećuje kada nakon videopoziva ostane nekoliko trenutaka tiha.

„Jednom mi je rekla: ‘Samo neka su oni meni živi i zdravi. Nije važno što ne znaju pričati sa mnom.’ Upravo tada shvatiš da joj je zapravo veoma važno.“

Problem nije nastao zato što roditelji nisu željeli učiti djecu bosanski jezik. Naprotiv, godinama su pokušavali kod kuće govoriti isključivo bosanski.

Međutim, djeca najveći dio dana provode u njemačkom govornom okruženju.

„Njima je njemački prirodan. Na njemu razmišljaju, uče matematiku, svađaju se s prijateljima, gledaju filmove i pričaju o osjećajima. Bosanski im je ostao jezik kuće, hrane, roditelja i godišnjeg odmora.“

Pokušavaju sačuvati bosanski jezik dok još nije kasno

Porodica je zbog toga uvela nekoliko promjena.

Kod kuće roditelji sve češće insistiraju da djeca odgovaraju na bosanskom. Kada ne znaju neku riječ, pokušavaju im je objasniti umjesto da odmah prijeđu na njemački.

Tokom boravka u Bosni nastoje ih ostaviti više vremena s nanom i djedom bez roditelja koji bi mogli prevoditi.

„Prvih nekoliko dana stalno pitaju kako se nešto kaže. Nakon deset ili petnaest dana počnu pričati puno više. Nevjerovatno je koliko brzo jezik dođe kada ga moraju koristiti.“

Primijetio je još jednu stvar. Djeca mnogo bolje razumiju bosanski nego što ga govore.

Zato smatra da još nije kasno.

Najviše ga plaši mogućnost da jednog dana njegova djeca dođu u Bosnu i Hercegovinu, sjednu za isti stol sa svojim rođacima, nanom i djedom, a da među njima više ne postoji zajednički jezik.

„Mi smo otišli da njima bude bolje. Radili smo, štedjeli, kupili stan i trudili se da im ništa ne nedostaje. Ali ne želim da jednog dana shvatim da smo im, pokušavajući dati bolji život, slučajno oduzeli dio onoga odakle dolaze.“

Njegova majka i dalje svakog vikenda zove unuke.

Ponekad razgovor traje samo nekoliko minuta. Nekada se djeca muče pronaći pravu riječ, a nekada usred rečenice prijeđu na njemački.

Otac tada više ne prevodi odmah.

„Kažem im: pokušaj nani objasniti svojim riječima. Nije važno ako pogriješiš. I onda ih gledam kako se trude. Možda neće pričati bosanski savršeno, ali želim da jednog dana mogu nazvati svoju nanu bez mene između njih.“